уторак, 8. фебруар 2011.

Bahit Kenžejev


Tako mnogo puta sam počinjao

Tako mnogo puta sam počinjao
da ti pišem. Redak, dva, i šta?
Sve mi šaputao neki đavo
da il’ je suvoparno, il’ suviše iskreno,
da je pošta nepouzdana, a ti
sigurno i nisi u gradu. Onda
bih bacao pismo, nadao se
da preći ću na stihove, il’ roman,
a u stvari bih se predao mrskoj kolotečini,
a nekad prosto i gorkoj dokolici.

Ne mogu sad da se setim, otkad
se nismo videli, čak ni čuli
telefonom. Sve mi se činilo,
bez tebe ja ne bih izdržao
ni mesec, makar i u vidu senke.
I verovatno u nekom Danil-
-Andrejevljevom gornjem svetu
gegaju se naše slike i prilike,
s rukom u ruci, planinskom stazom,
i zastaje im dah, kad ugledaju more,
pa se sopstvenim strahovima smeju.
Kad oseti
proleće, u kuhinji mjauče
moj glupi mačak. Prašina prekriva knjige
i uvele ruže prolaznošću odišu,
a napolju oluja, i – neverovatno –
tihi ženski glas, bog zna gde,
recituje, čini mi se, Šekspira,
od kiše se ne razumeju reči.
I kao krv iz prerezanih vena,
i život odlazi, i kako
zaustaviti to curenje – ne znam,
samo noć osluškujem, gde već nestade
onaj ženski glas, i samo pljesak lišća,
i poneki nad periferijom se čuje grom...

Prevod s ruskog i lektura © Štrikla

Za sve informacije o prevodiocu i lektoru obrаtite nam se na
agencija.strikla@gmail.com

Нема коментара:

Постави коментар