четвртак, 25. октобар 2012.

ŠUNKININ PORTRET, Đunićiro Tanizaki



            

            Šunkin (rođena kao Koto Mozuja, ali poznatija po svom profesionalnom imenu) bila je ćerka trgovca lekovima iz Osake. Umrla je 14. oktobra 1886 – u devetnaestoj godini ere Meiđi, a sahranjena na posedu budističkog hrama koji pripada sekti Čista zemlja i nalazi se u osačkoj četvrti Šitadera.
            Pre nekoliko dana prolazio sam pored hrama, pa sam svratio da posetim njen grob. Upitao sam čuvara za grobno mesto porodice Mozuja, a on me rečima: „Ovuda, gospodine”, povede iza glavnog zdanja. Tamo su se u senci razbokorenih starih kamelija nizali spomenici članova porodice Mozuja, generacije su sledile jedna drugu, ali nijedan nije bio Šunkinin.
           Pomenuo sam je čuvaru kako bih mu dao do znanja da bi i njen grob morao biti u blizini. Razmišljao je nekoliko trenutaka, pa je naposletku rekao: „Možda je onaj na brdu.” Pošao sam za njima ka istočnoj strani zemljišta koje pripadalo hramu, do stepeništa na oštroj kosini.
            Verovatno vam je poznato da se svetilište Ikutama nalazi na uzvišici s koje puca pogled na Šitaderu: pomenuta kosina diže se od hrama ka svetilištu i obrasla je veoma gustom šumom, što je prilično neuobičajeno za Osaku. Šunkinin nadgrobni spomenik otkrili smo na maloj čistini negde na pola puta ka svetilištu. Nosio je ovaj natpis:

KOTO MOZUJA, zvana i ŠUNKIN,
umrla 14. oktobra
devetnaeste godine ere Meiđi
u pedeset sedmoj godini života.

            Na jednoj strani bile su urezane reči: „Spomenik podigao njen učenik, Sasuke Nukui.” Možda je to bio razlog što je Šunkin sahranjena odvojeno od porodice, jer iako se nikada nije venčala sa svojim „učenikom”, živela je s njim, s proslavljenim majstorom šamisena Sasukeom Nukuijem, kao žena s mužem.
            Prema čuvarevim rečima, porodica Mozuja davno je propala. Rođaci skoro da više i ne obilaze grobove, pogotovo ne Šunkinin. „Mislio sam da ne pripada istoj porodici”, dodao je.
          „Grob je, dakle, zapušten?”, upitao sam.
          „Ne, nije”, rekao je. „Jedna starica iz Haginočaja, moglo bi joj biti sedamdesetak, dolazi jednom-dvaput godišnje. Moli se, polaže cveće, pali štapiće tamjana i onda...” Zastao je pokazujući na drugi grob koji se nalazio levo od Šunkininog. „Vidite li mali spomenik pored? Čim završi na ovom grobu, prelazi na taj drugi. Uz to plaća i hramu za održavanje grobova.”
          Osmotrio sam pažljivije drugi spomenik. Bio je otprilike upola manji od Šunkininog i na njemu je pisalo:

SASUKE NUKUI, zvani i KINDAI,
učenik Šunkin Mozuja
umro 14. oktobra četrdesete godine ere Meiđi
u osamdeset drugoj godini života.

          To je, dakle, grob čuvenog virtuoza. Spomenik je bio manji od Šunkininog i Sasuke je onde sebe opisao kao njenog učenika, što sve govori u prilog tome da je želeo da ostane ponizan pred njom čak i u smrti. Dok sam stajao na padini blizu dva spomenika užarena kasnim popodnevnim suncem, grad se prostirao poda mnom. Brdovito zemljište što se pružalo ka zapadu sve do hrama Teno zasigurno je zadržalo isti lik tokom cele duge istorije Osake. Trava i lišće sada su potamneli od čađi i izgledaju mrtvo; golemo drveće je svenulo i prekriveno prašinom zbog čega prizor deluje sumorno. Ali onda kada su grobovi iskopani, okruženje mora da je bilo raskošno. Čak je i sada ovo najtiše groblje u Osaki i, sasvim sigurno, s najlepšim pogledom. Tu, visoko iznad najužurbanijeg industrijskog grada na Istoku, nad bezbrojnim visokim zdanjima koja probijaju večernju izmaglicu, učiteljica i učenik leže jedno kraj drugog u večnom snu, vezani tajanstvenom sudbinom. Osaka se promenila skoro do neprepoznatljivosti od Sasukeovog vremena, ali ta dva kamena i dalje svedoče o njegovoj ljubavi prema Šunkin.
          Porodica Nukui pripadala je budističkoj sekti Nićiren i grobovi svih njenih članova, osim Sasukeovog, nalaze se u hramu u Hinou, Sasukevom rodnom mestu, u pokrajini Omi. U žarkoj želji da bude sahranjen pored Šunkin, Sasuke je napustio veru svojih predaka i pridružio se sekti Čista zemlja. Kažu da je sve u vezi s grobovima uređeno još dok je Šunkin bila živa, uključujući i veličinu i položaj spomenika. Šunkinin nadgrobni kamen bio je  visok skoro dva metra, dok je Sasukeov dosezao jedva nešto preko metar. Stajali su jedan do drugog postavljeni na niskim postoljima prekrivim kamenim pločama, a jedan bor, zasađen desno od Šunkininog groba, zaštitnički je pružao zelene grane preko nje. Sasukeov spomenik postavljen je skoro metar ulevo od Šunkininog, kao ponizni sluga, tik izvan domašaja borovih grana. Videvši ih tako, podsetili su me na to kako je Sasuke verno služio svoju učiteljicu, prateći je poput senke i brinući se da sve njene potrebe budu zadovoljene. Činilo mi se kao da kamenje ima dušu i da on čak i sada uživa u njenoj sreći.
          Kleknuo sam nakratko pored Šunkininog groba, a onda prešao dlanom preko Sasukeovog spomenika. Potom sam lutao po brdu sve dok sunce nije sasvim zašlo iza grada.

Deo iz priče Šunkinin portret, Sedam japanskih priča, Đunićiro Tanizaki, Tanesi, 2012.
Prevod s engleskog Ljubica Pupezin/Štrikla; lektura i korektura Štrikla

Нема коментара:

Постави коментар